O Holizmu

SISTEMSKI PRISTUP ZDRAVLJU NA HOLISTIČKOJ OSNOVI

Svrha ovog relativno kratkog osvrta je jedna vrsta podrške i pohvale izvrsnoj knjizi prof. Vitulkasa, ali i ukazivanje na:
" široko i danas sve prisutnije značenje pojma holizam, koji se nameće kao imperativ vremena;
" moguće dodatne puteve unapređenja zdravlja primjenjujući koncepciju integrativnog holizma i sinergizma.

Filozofsko-društveni okvir

Filozofija, kao "majka" svih nauka i osnovni okvir načina mišljenja, prije svega u okviru svoje istorije, pominje drevne holističke koncepcije, koje se najčešće doživljavaju kao zastarjele i nenaučne. Međutim, po svojoj suštini filozofija predstavlja pravi okvir za holizam.
Pečat savremenom načinu mišljenja i cijeloj savremenoj civilizaciji dala je filozofija "očiglednog", koju neki označavaju i kao filozofija modérne, valjda zato da bi se naglasile velike promjene koje je inagurisao takav sistem mišljenja i koje su iz temelja izmijenile način življenja, te zato što i danas ova filozofija predstavlja dominanti okvir mišljenja. Temelje filozofije modérne čine Dekartova filozofija (Descartes, 1596.-1650.), Bekonova empirijska naučna metoda (Bacon, 1561.-1626.) i Njutnova fizika (Newton, 1642.-1727.). Svuda se radi o usmjerenosti na "opipljivo", "očigledno", egzaktno i eksperimentalno, što je postalo temelj civilizacije i dovelo do ogromnog napretka u materijalnom smislu. Vodeći ideali modérne su: ideje uma, istine, napretka, dobra, racionalnosti, funkcionalnosti, djelotvornosti, što je dovelo do spasa od mraka srednjeg vijeka, i na kraju do industrijskog, pa danas već do početaka tzv. "postindustrijskog" društva.
Savremenost i perspektive projekcija modérne u praksi i svakodnevnom životu karakterišu "stalni razvoj znanstveno-tehničke racionalnosti" koja je "dovela do svojevrsnog razdvajanja razuma (racionalizacije) i subjekta (subjektivizacije)" (1), što je prouzrokavalo nove polarizacije i tenzije između:
1. "racionalizovanog poretka moći i osporavanja te moći;
2. sustava racionalno-univerzalnih pravila i potraga za novim identitetom subjekta". (1)
Polarizaciju između racionalizacije poretka i subjekta koji se ne uklapa u tu racionalizaciju obilježavaju sljedeći procesi:
a. "racionalnost se univerzalizira (svjetsko tržište, planetarnost tehnologije, parametri rasta), a subjekt se pluralizira (klase, grupe, pokreti, raznolikost kulture i opsesije identitetom);
b. racionalnost teži uniformnosti, a subjekt raznolikosti;
c. racionalizacija zagovara opšta, a subjekt posebna prava;
d. racionalizacija je vođena idejom o uspješnoj sistemskoj integraciji, a subjekt voljom da bude akter u sistemu". (1)
Shvatanja da je model svijeta koji nudi modérna ne samo ograničen i nepotpun, nego i opasan u mjeri u kojoj se "savremeni raj" pretvara u svoju suprotnost, filozofija ulazi u fazu tzv. postmodérne, gdje se negira mogućnost spoznaje potpune istine, pogotovu kroz naučno istraživanje, te se preuzimaju ideje iz umjetnosti i duhovnosti, govori se o transcedenciji, otvorenosti prema drugom mišljenju, toleranciji, uvažavanju razlika. Umjesto antropocentrizma modérne u postmodérni se akcenat prebacuje na biocentrizam (jedinstvenost života) i ekologiju, pa sve do kosmocentrizma (jedinstvenost univerzuma), što bi se moglo označiti i kao "totalni holizam". Naravno, ovdje će još dugo ostati problem konkretizacije znanja, kako bi se izbjegla svaka moguća manipulacija, čime istorija ljudskog roda obiluje.

Holizam

O holizmu (grč. cholos = čitav, potpun) bi se moglo govoriti i sa pozicija modérne u smislu cjelovitijeg i naročito multidisciplinarnog posmatranja pojava, ali to ima puno više smisla i od većeg je praktičnog značaja govoriti o holizmu sa pozicija postmodérne, posebno kad se radi o holističkom pogledu na zdravlje. Naravno, držeći se teze postmodérne da je ograničenom ljudskom umu, pa makar se radilo i o najvećim velikanima, stvarnost nespoznatljiva, treba biti otvoren i za poglede van svake krute šeme. Naročito se to odnosi na tako složenu pojavu koja se zove život i njenu ključnu osobinu, koja se zove zdravlje.
Holizam još uvijek nedovoljno koherentno definisan pojam, a sve donedavno bio vezan skoro isključivo za biološke ili psihološke nauke.
Po biološkoj holističkoj teoriji se smatra da je organizam kao cjelina više od čistog zbira dijelova i da ta cjelina vodi sve svoje fizičko-hemijske procese na kojima se zasnivaju životne pojave, tj. da ni jedan takav proces nije nezavisan od drugih procesa, odnosno od cjeline organizma. Istaknutiji predstavnici ovakvog holizma su J.S. Haldane , A. Meyer i H. Stofferr.
U novijoj psihologiji holizam je smjer prema kome se psihološke pojave ne smiju posmatrati izolovano, nego samo u okviru čitave psihološke strukture. Jedan od istaknutih nosilaca holizma u oblasti psihologije je Ken Vilber (Wilber) , koji je naročito poznat u oblasti transpersonalne psihologije.
Obje ove koncepcije bi se mogle i dalje širiti smatrajući da je ljudsko biće samo dio kolektivne ljudske energije (morfogenetska polja), zatim dio ukupne energije života i na kraju dio univerzalne energije.
Dakle, u osnovi se holizam može razumjeti kao svijest o međusobnoj povezanosti pojava i kao ljudska tendencija da se u modele, na osnovu kojih se pojave posmatraju, uključi što više atributa koji karakterišu pojedine pojave, njihove međuzavisnosti i interakcije, što realizaciju potpunog holističkog pristupa čini praktično neizvodivom, jer ljudski um nije u stanju da percipira stvarnu složenost pojava u svijetu koji nas okružuje, zbog čega su i nastali pojedinačni modeli i na njima zasnovane parcijalne nauke.
Danas se pristup ka što višem nivou razvoja holizma na mnogim poljima ljudskog djelovanja nameće kao praktična neminovnost. Mada ni jedna naučna disciplina nema dobro razvijenu svoju holističku teoriju, pojavljuju se i opšte teorije holizma, koje se onda primjenjuju u pojedinim djelatnostima počevši od pojedinačnih nauka pa sve do ekonomije i biznisa. Tako se idealni, nedostižni potpuni holizam definiše kao totalni sistem gledišta, dok se drugi ekstrem definiše kao pojedinačno gledište, koje može predstavljati ekstremno usko i jednostrano specijalističko gledište. Između ovih krajnosti se postavljaju potrebni, neophodni i mogući holizam, što predstavlja praktični tj. izvodivi nivo holizma, pri čemu se u obzir uzima optimum parametara (varijabli) koje karakterišu posmatranu cjelinu, a koji je prilagođen praktičnoj potrebi i cilju. Premalo varijabli predstavlja simplifikaciju koja može proizvesti kompleksne posljedice, dok previše varijabli dovodi do preskupe i prespore realizacije ili njenog praktičnog izostanka. (2)
U praktičnim naučnim konceptima se može govoriti i o opsegu ili nivou specifičnih varijabli. Varijable šireg opsega u sebi integrišu varijable nižeg opsega. Može se govoriti i o hijerarhiji varijabli, koju ne bi trebalo shvatati ni jednoznačno ni kruto. Praktično sve nauke sadrže u sebi ovakav pristup, jer, uostalom, na ovom principu počiva i sama stvarnost.
U izgradnji i razvoju dinamičkih sistema, koji karakterišu savremeni svijet radikalnih i ubrzanih promjena, holizam ima dva pravca primjene:
a. holizam čini bitnu osnovu izgradnje i razvoja sistema vrijednosti sa pozicija aksiologije (teorije vrijednosti) kao filozofske osnove;
b. holizam predstavlja osnovu povezivanja različitih djelatnosti kroz primjenu društvenih i prirodnih nauka. Put ka holizmu mora se tražiti interdisciplinarno kroz uspješno ovladavanje što većim skupom varijabli unutar same discipline, ali i kroz transdisciplinarnu djelatnost, obuhvatajući varijable međuzavisnosti koje ne pokriva ni jedna pojedinačna disciplina. Za put ka holizmu je neophodna primjena ujedinjenih znanja u okviru objektivno mogućih razvojnih dostignuća.
Sistemska znanja u holističkom naučnom angažovanju, za razliku od drugih vrsta znanja, imaju dva svojstva:
a. kompleksnost, koja je neizbježna posljedica složenosti pojava koje se proučavaju;
b. razvojnu promjenljivost, što je posljedica neizbježne ograničenosti svakog znanja, ali i dinamike unutar pojava. (3)
Sa pozicija holizma, među ostalim naukama, nauke o čovjeku imaju središnju ulogu, jer su one funkcionalno vezane i neodvojive od prirodnih, medicinskih, društvenih, humanističkih i organizacionih nauka.
Ovakav stav je rezultat saznanja da je "sistem nauka... usmjeren u pravcu jedne beskrajne spirale, čija cirkularnost ni u kom slučaju nije začarana, već u najopštijem obliku izražava dijalektiku subjekta i objekta". (4)

1 Haldane, John Scott (1860.- 1936.) britanski fiziolog i filozof poznat naročito po radovima iz fiziologije disanja.
2 Meyer, Adolf (1866. - 1950.), švajcarsko-američki psihijatar poznat i po radovima iz psihobiologije. (prim. ur.)
3 Pogledati fusnotu na str. Error! Reference source not found.Error! Bookmark not defined.. (prim. ur.)

Holizam u praksi kao sinergizam

Evidentno je da svakoj od današnjih praktično parcijalnih ili čak parcijaliziranih nauka mnoge pojave i aspekti, čak i iz njihove oblasti, izmiču, te se već odavno nameće neophodnost multidisciplinarnog pristupa i sagledavanja pojava iz različitih uglova, kad već ne postoji mogućnost da se sagleda cjelina. Multidisciplinarnost je praktično na djelu u skoro svim oblastima ljudskog djelovanja, što je najočitije u modernim tehnologijama, gdje se paralelno primjenjuju fizika, hemija, bilogija, itd.
Put ka neophodnom stepenu holizma se mora odvijati kroz naučnu multidisciplinarnost i praktičnu saradnju između grana, organizacija itd., ali i kroz organizovanje zajedničkih timova, multidisciplinarnih organizacija itd. Takav pristup se može označiti kao sinergistički praktični pristup (sinergizam - grč. syn = sa; ergon = djelo - učenje o slobodnom sadejstvu). Praktično se razvoj kreće u ovom pravcu, pa čak postoji nova naučna grana sinergetika, koja je isključivo interdisciplinarnog karaktera, a osnovni joj je cilj proučavanje tzv. kooperativnihe pojava u različitim sistemima.
Dakle, holizam je sistem stavova koji nalaže da se prilikom rješavanja složenih problema ili zadataka pristupi sinergičkoj realizaciji.

Holizam i zdravlje

Savremena zvanična medicina

O stanju u savremenoj medicini bilo je dosta govora u tekstovima prof. Vitulkasa i dr. Stambolovića. Jasno je da i pored bezrezervne podrške, koju medicina ima u modernom društvu, ona nije uspjela da zaštiti i očuva zdravlje ljudi, a sasvim je evidentno da kroz neke aspekte savremene medicine dolazi do značajnog narušavanja ljudskog zdravlja, što svakog razumnog čovjeka treba da zabrine i podstakne na duboko promišljanje i na akciju. Evidentno je da je ono što današnja medicina pruža daleko od onoga što nam je potrebno i neophodno, a pogotovu daleko od neophodnog i praktično mogućeg holizma.
S druge strane, svi smo svjesni ogromne koristi koju nam, pri ovakvom načinu življenja i ovom stupnju zdravlja, pruža medicina, što je praktično čini nezamjenjivom.
Imajući u vidu oba ova aspekta, za nadati se da će uskoro sazreti svijest o tome da nezamjenjiva zvanična medicina mora postati promjenljiva i živa, baš kao što je život promjenljiv i baš zbog toga, bez obzira na sve poteškoće, vječan. Idelno bi bilo da se savremena medicina otvori za druge poglede i da se praktični holizam realizuje, prije svega, u njenim okvirima. Ako do toga ne dođe, život će morati tražiti nove puteve, kao što ih je uvijek tražio i uvijek će ih tražiti.

Alternativna i tradicionalna medicina

Mnogim alternativnim i tradicionalnim metodama se s pravom pripisuje jedna relativna širina koncepcije, barem u odnosu na stanje u zvaničnoj medicini. Stoga se takve prakse same proglašavaju holističkim ili se najčešće samo formalno udružuju u udruženja koja nose ime "holistička medicina".
Tako se danas pod terminom "holistička medicina" podrazumijeva jedna nedovoljno razrađena i nedovoljno konzistentna doktrina preventivne i terapeutske medicine, koja naglašava neophodnost posmatranja cijele osobe - tijela, emocija, uma, a ponekad i viših tzv. duhovnih ili kauzalnih aspekata, pridodajući tome i okruženje u kome osoba živi ili je živjela. Ovakva doktrina promoviše korišćenje širokog spektra zdravstvenih praksi i terapija, dajući poseban akcenat ličnoj odgovornosti za "samo-liječenje" ili "samo-staranje".
Alternativna "holistička" medicina je posebno postala popularna krajem 20-og stoljeća. Godine 1970. je osnovana organizacija koja je 1981. dobila ime Internacionalna asocijacija holističkih zdravstvenih praktičara (IAHHP).
U okviru ovog pokreta figuriraju mnogi tradicionalni pristupi zdravlju, tako da se pojavila tendencija paralelne upotrebe ili spajanja različitih "škola", od kojih su mnoge nekompatibilne pa i međusobno suprotstavljene, neke bliže, a neke dalje od shvatanja moderne nauke. Tu po pravilu spadaju: akupunktura, alternativne tehnike poroda, astrologija, biofidbek, hiropraktika, duhovna medicina, grafologija, homeopatija, makrobiotika i druge vještine ishrane, megavitaminska terapija, naturopatija, numerologija, osteopatija, psihoterapija, masaža, šiacu (akupresura), terapija dodirom, joga, taj-či itd. Tome se može pridodati i tradicionalna kineska kultura ambijenta feng-šui, koja postaje sve popularnija.
Po pravilu se ne odbacuje predominantna zapadna medicinska praksa, koja se posmatra kao jedna od mogućih praksi, ali ni u kom slučaju i kao najdjelotvornija.
No, bilo zbog konceptualnih slabosti, bilo zbog relativne nerazvijenosti same prakse, te metode manje-više pate od mnogih slabosti, koje su slične slabostima zvanične medicine:
a. relativno parcijalan pogled na ljudsko biće, koje se posmatra sa veoma ograničenog gledišta neke od takvih praksi;
b. pasivizacija pacijenta je čest slučaj kod svih isključivo terapeutski orijentisanih metoda. Po tome se one ne razlikuju mnogo od alopatske medicine, jer se pacijentu na sličan način da lijek ili primijeni neka manipulativna tehnika;
c. izostavljanje mnogih patoloških uticaja, naročito onih koji se odnose na ambijent.
Uzroci ovh slabosti ne leže isključivo u koncepciji ili samoj suštini ovih metoda, nego prije svega u položaju u kom su se našle: nedostatak društvene pažnje i podrške, te kod nas i izraženo siromaštvo korisnika, pa prema tome i praktičara tih metoda. To je dovelo do niza praktičnih problema koji ugrožavaju ove metode:
a. Nepostojanje ili veoma nizak standard školovanja, koje se odvija isključivo kroz kratkotrajne vikend seminare;
b. Praktični izostanak bilo kakve selekcije - skoro svako može pohađati kurseve i po pravilu svi polaznici dobijaju "diplome";
c. Nedostatak stručne literature i drugih oblika dodatnog obrazovanja.
Naravno, u ovom pogledu postoje velike razlike između pojedinih vrsta tzv. alternativnih terapija. Recimo, akupunktura je donekle integrisana u zvaničnu medicinu, a homeopatija je postigla solidan nivo samoorganizovanja.
Ključni, možda i nezamjenjivi doprinos ovim i sličnim medicini komplementarnim terapijama daju liječnici koji ih praktikuju, posebno oni koji su dobili i zvanično verifikovana znanja iz ovih terapija, te im samim tim daju svojevrsni legitimitet, ali i podižu standard i ugled tih terapija.
S druge strane, "alternativci", koji nisu završili studij medicine, daju alternativnom pokretu istinsku snagu, dinamiku i vitalnost, jer su brojniji od liječnika, dolaze iz različitih škola i profesija te često imaju veoma široke poglede, jasne vizije i veliki entuzijazam. Tako se stvara svojevrsni milje transdisciplinarnosti. Uvijek treba imati na umu da i prof. Vitulkas, koji je praktično "oživio" homeopatiju i za svoj ogromni doprinos počastvovan Alternativnom Nobelovom nagradom za zdravlje, nije po osnovnom obrazovanju liječnik, nego inžinjer. Zato smo uvjereni da će društvo, pa i predstavnici vlasti uvijek nalaziti dovoljno snage i mudrosti da se suprotstave nastojanjima, koja se povremeno pojavljuju iz zvaničnih medicinskih krugova, da samo liječnicima pripadne ekskluzivitet za bavljenje terapeutskim tehnikama iz oblasti alternative. Trebalo bi svima biti jasno da bi to bio praktični kraj alternative, koja bi tako izgubila dinamiku i vitalnost. Monopol nikad nije donio dobro nikome osim samim nosiocima monopola. Pogotovu se monopol ne smije dopustiti u ovako važnoj oblasti kakva je zdravlje, koje je monopol farmaceutske industrije i zvanične medicine već ugrozio do te mjere da stanje postaje alarmantno.
Alternativne tehnike treba posmatrati sa pozicija zdravlja (prevencija, jačanje, samorazvoj), a ne samo liječenja, mada i u liječenju već igraju zapaženu ulogu, koja bi u budućnosti mogla biti i ključna. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) jasno i nedvosmisleno poziva stručnjake iz raznih profesija, a ne samo liječnike, da uzmu učešća u očuvanju i stvaranju zdravlja za sve, što, uostalom, potvrđuje i sama definicija zdravlja SZO: "zdravlje je ono što postoji kada smo fizički, duševno i društveno sasvim dobro, a ne samo kad nismo bolesni ili osakaćeni". Svi moraju biti ravnopravni u stvaranju takvog zdravlja, koje je osnova opstanka i napretka čovječanstva.
Što se tiče istinski tradicionalnih pristupa zdravlju, bez obzira što neke alternativne metode "baštine" te tradicije, evidentno je da ih niko od njih ne praktikuje, pa i ne shvata u svoj njihovoj širini i dubini. Svima je poznato da je moderna akupunktura koja se masovno praktikuje na Zapadu veoma često daleko od standarda koji važe u Kini, gdje su za ovladavanje akupunkturom potrebne godine. To se pogotovo odnosi na tradicionalnu indijsku ajurvedsku medicinu, za koju postoji srećna okolnost da se u Indiji izučava na medicinskim fakultetima u okviru posebnog smjera. Slično je sa kineskom tradicionalnom medicinom, čiji je jedan dio akupunktura. U koncepciji ove dvije tradicije, a vjerujemo i nekih drugih, postoji veoma visok, da ne kažemo zavidan nivo holističke opservacije. Koncepti, odnosno varijable koje opisuju svojsva materije (energije), kakvi su u kineskoj tradicionalnoj filozofiji i medicini jin i jang, ili u ajurvedskoj medicini vata, pita i kapa su uistunu holistički. Slično je i sa konceptom elemenata stare grčke, indijske i drugih tradicija: akaša, eter, vazduh, vatra, voda, zemlja, drvo.
Na žalost, naša tradicionalna medicina, čija je glavna, ali ne i jedina grana herbalizam, odnosno travarstvo ili fitoterapija, praktično egzistira kroz pojedince i nema nikavu organizovanu društvenu podršku, te je zbog toga ne samo na margini nego i "zakržljala" i pitanje je u kom stepenu bi se mogla oživjeti.

Nužni i mogući holizam u savremenom zdravstvu

Holizam je do izvjesne mjere prihvaćen u zvaničnim programima. Čak i u modernom zdravstvu je veoma prisutna multidisciplinarnost, ali ona uglavnom uključuje prije svega dostignuća savremene tehnike. Mada je već opšteprihvaćen koncept psihosomatskih bolesti još nema značajne praktične multidisciplinarnosti u smislu integrisanja sa psihologijom. Čisto psihološke metode se veoma rijetko uključuju u tretiranje psihosomatskih bolesti.
Praktična primjena metoda kojima se tretiraju suptilni energetski aspekti ljudskog bića u savremenoj medicini ne postoji, ili je minimalna. Tu se uglavnom radi o jednoj vrsti fizikalnih terapija na bazi elektromagnetskih ili svjetlosnih zračenja, što se ispostavlja da je u odnosu na biološke energije još uvijek veoma grubi nivo. Suptilni energetski nivoi, koji korespondiraju sa ljudskim emocijama, mislima i sviješću, o kojima govori g-din Vitulkas i za koje izgleda da, recimo, u homeopatiji postoje odgovarajući energetski korelati, za zvaničnu medicinu su još uvijek neosvojeno područje.
Što se tiče holizma kao koncepcije, odnosno teorijske postavke, on kao objektivni zakon cjelovitosti ljudskog bića predstavlja bazni koncept za sagledavanje odnosa funkcionalne međuzavisnosti pojedinih dijelova i funkcija organizma. Holističko sagledavanje je moguće postići na bazi svih nauka o čovjeku, uključujući tu i one koje se označavaju kao tradicionalne ili alternativne, i to, kako unutar svake pojedinačne naučne oblasti (prirodnih, društvenih, humanističkih), tako i interdisciplinarno između tih oblasti.
Koncept potrebnog ili mogućeg holizma se mora definisati u obliku standarda i to sa pozicija organizacione strategije i kvaliteta. Tome moraju prethoditi prednormativna istraživanja čiji bi rezultat bili prednormativni standardi sa indikatorima za izvođenje, što bi opet preraslo u modele organizaciono-tehnoloških standarda, kojima bi se definisale različite specijalnosti i subspecijalnosti. Primjena takvih standarda i nivo razuđenosti holističkog pristupa bi se morali prilagođavati dostignutom nivou i projekcijama očekivanog razvoja i ekonomskoj moći sredine, posebno poštujući princip postupnosti, polazeći od jednostavnijeg ka složenijim oblicima i nivoima uticaja u uvođenju sistema, ali i u pristupu pacijentu, porodici i ambijentu.
Zato holizam u savremenom zdravstvu treba posmatrati kroz nekoliko globalnih nivoa:
a. individualni;
b. fizičko-prirodni ambijent i njegovi mogući patološki činioci: kosmopatološki, geopatološki, tehnopatološki, sociopatološki;
c. socijalni ambijent: porodični, radni, društveno-komunikacijski (kulturni);
d. duhovni nivo bi se mogao svrstati i u individualni nivo i socijalni ambijent, ali smo ga zbog njegove specifičnosti, posebno na našim prostorima izdvojili; ovdje je posebno prisutna konfuzija i zloupotreba, te će cijelo društvo morati uložiti znatne napore da se na ovom polju "izađe na čistinu" i dođe do individualnog i kolektivnog zdravlja;
e. mjere zdravstvene zaštite: predostrožnost i sanacija (ambijent), te prevencija, sanacija i rehabilitacija (individua).
Put ka praktičnoj realizaciji kroz sinergizam se mora trasirati sa pozicija društvenih nauka, prvenstveno sociologije saznanja i sociologije organizacije (statusa i uloga) sa gledišta uvođenja i razvojnog angažovanja timskog i intertimskog stvaralaštva na svim nivoima naučnog istraživanja i rada: fundamentalnom, primjenjivom i razvojnom, pa u tom smislu i svih nivoa procesnih i pedagoških istraživanja. Takav pristup mora uključivati što više disciplina praveći neophodne modele saradnje, integracije i razvoja.
O neophodnosti ovakve orijentacije je potrebno razvijati svijest i kod "alternativaca" i kod "stručnjaka" različitih profila, kako bi se otpočeo razvojni put, koji mora prerasti u cjelovit sistem, jer "red je osnova svakog sistema i svako odstupanje od reda se smatra bolešću" (6).
Tako bismo umjesto situacije anatemisanja i obezvrjeđivanja "protivnika", ili zabrane praktikovanja, prešli u fazu plodne saradnje naučnika, medicinskih i alternativnih praktičara, te pripadnika državnih institucija i nevladinih organizacija. Sa pozicija stvaralačkog humanizma i istine kao temelja zajedničkog dobra ne smije biti neodgovornog niti malicioznog ponašanja.
Zanimljivo bi bilo istražiti koliko dobrog bi mogao donijeti jedan odlučan projekt eksperimenta koji bi omogućio efikasnu saradnju stručnjaka i praktičara različitih profila sa pozicije korištenja svih naučno-stručnih potencijala. Takve saradnje bi se mogle odvijati kroz odgovarajuće nevladine organizacije, koje bi imale svu potrebnu potporu i predstavljale most za korektan angažman različitih kadrova.
Zavisno od populacije prema kojoj bi bio usmjeren takav eksperiment mogli bi se angažovati različiti profili stručnjaka: liječnici, psiholozi, pedagozi, homeopati, uz moguće dodatno angažovanje stručnjaka za rekreativno-razvojne discipline kakve su sport, joga, ples, tai-či, tek-van-do ili neka od modernih metoda prilagođenih savremenom načinu življenja, kao što su preporađanje, Ošove dinamičke meditacije itd. Socijalno-organizacioni nivo eksperimenta bi se mogao kretati od grupe odabranih pojedinaca, preko škola ili mjesnih zajednica, nekih organizacija koje bi pristale na saradnju pa do opština.
Za "alternativne" discipline bi to bio put ka legalitetu i izgradnji legitimiteta, a za zvanične put ka obogaćenju, za nauku i čovječanstvo put ka potpunijem holizmu i boljem zdravlju.
Čak i sa naučne tačke gledišta, a pogotovu gledano iz ugla praktične primjene, bilo bi zanimljivo proučiti pojedine alternativne metode iz ugla njihove komparabilnosti i međusobne komplementarnosti. Mogao bi to biti izazovan zadatak za naučne institucije iz oblasti medicine, psihologije, pedagogije, itd., na kome bi mladi stručnjaci mogli napraviti svoje magistarske radove i doktorske disertacije, koje ne bi bile isprazno teoretisanje i prepisivanje zapadne literature, nego korisni istraživačko-teorijski doprinosi, od mogućeg globalnog značaja. Ovo je sigurno jedna od mogućnosti izlaska naše nauke, a potom i društva, iz pasivnog i podređenog položaja.
No, i bez temeljnog naučnog istraživanja moguće je, i u praksi je već dalo zapažene koristi, kombinovanje ovih metoda, naročito sa nekim psihološkim tehnikama. (U ovom smislu psihologija ima prednost, jer se radi o naučnoj disciplini, koja ima visok nivo jasnoće koncepata, mada je evidentno da su neke alternativne metode u praksi daleko učinkovitije.) Npr., korišćenje tehnike psihodrame ili preporađanja za "otvaranje zatvorenih slučajeva" u homeopatiji daje dobre rezultate. Zanimljivo je i korišćenje transakcione analize za razumijevanje "strukture slučaja".
Sve ovo za "običnog" čovjeka, ali i za nekog naučnika ili političara iole višeg stepena svijesti može izgledati dostižno i izvodivo, jer ono to i jeste. Zato je ovom tekstu i dat naslov - neophodni i mogući holizam. Na žalost, iako u suštini moguć, ispostaviće se, kao što je to bilo nebrojeno puta, da se ono što bi moglo biti moguće u praksi ne ostvaruje, jer za to ne postoji kritična masa ljudi koji su svjesni veličine problema i koji bi svoju energiju uložili u praktičnu relizaciju. Zato se, poput Arsena Dedića moramo upitati - a gdje je izlaz. Pored Arsena pozovimo u pomoć i Alvina Toflera:
"Svako je društvo suočeno s nizom vjerojatnih budućnosti, s nizom mogućih budućnosti, ali i s problemom poželjnih budućnosti. Usmjeravanje razvoja je napor da se određena moguća budućnost, izabrana kao poželjna, pretvori u vjerojatnu. Određivanje onoga što je vjerojatno spada u znanost futurizma, u futurologiju. Predviđanje onoga što je moguće spada u umijeće futurizma. Izabiranje onoga što je poželjno spada u politiku futurizma...
Treba tisuće mladih ljudi uputiti u mogućnosti i tehnike futurologije, potaknuti ih na sudjelovanje u uzbudljivoj pustolovini predviđanja vjerovatnih budućnosti.
... Političarev se vremenski vidokrug obično ne proteže dalje od idućeg izbornog kruga. Što se tiče građanina, posljednja stvar koju bi ga se pitalo bilo bi - što on misli o općim, dalekosežnim pravcima razvoja svog mjesta i svoje zemlje. Nikada se od njega ne traži da razmišlja o tome, a u rijetkim prilikama, kada sam ima ideje, ne može ih plasirati u političku arenu. Onemogućen da planira budućnost, on postaje 'politički evnuh '.
Da bismo zagospodarili nad promjenama, morat ćemo jasno odrediti važne i dugoročne ciljeve društva i demokratizirati način na koji ih određujemo. Došlo je vrijeme da temeljito revidiramo pravce razvoja. Ali, ovu reviziju ne smijemo više prepustiti političarima i sociolozima, svećenicima i revolucionarnoj eliti, tehničkoj inteligenciji i rektorima. Moramo je povjeriti narodu.... ". (7)
A narod čine individue, koje ako su slobodne ličnosti, prije svega u smislu slobodne kreativnosti, mogu dovesti do istinski slobodnog naroda. Individua, pored lične slobode, mora imati slobodu i mogućnost obrazovanja, ali i slobodnog udruživanja.
Danas je dominantan oblik slobodnog udruživanja u obliku nevladinih organizacija (NVO), koje će biti i nezamjenljiv oblik organizovanja u okviru puta ka holističkom konceptu zdravlja. U NVO se mogu organizovati praktičari različitih terapeutskih metoda, ali i građani koji se sami žele baviti unapređenjem sopstvenog zdravlja ili žele dati svoj doprinos u pogledu zdravlja i zdravstvene politike. Na takav ili sličan način mogu nastati moderni "centri za holističko zdravlje" u kojim bi se pod istim krovom primjenjivale različite "holističke" terapije, izmjenjivala znanja, pa i sinergistički nastupalo kod jednog istog pacijenta, itd. Izgleda da će to za duže vrijeme biti maksimum ostvarivog holizma i to ne samo na našim prostorima. Dokaz da je takav holizam moguć je činjenica da na Zapadu takvi centri postoje i relativno uspješno funkcionišu.

1 ".., a gdje je izlaz i šta je pravo / takvih se misli zauvijek kani / u takvoj igri gdje god da staneš / sreća je uvijek na drugoj strani... "
2 evnuh (grč = "čuvar kreveta") - onaj koji je lišen svojstva muškosti, uškopljenik; nadzornik i čuvar žena u haremima.

Holistički pristup zdravlju u malim i siromašnim zemljama

Svaka mala zajednica, ukoliko želi da preživi, mora naći utočište i oslonac sa koga će čuvati svoju stamenost i stabilnost. Da li je mala zajednica u današnjim uslovima okovana svojim granicama i zabranama "velikih" ili je upravo informatička tehnologija otvorila prostore uticaja, osvajanja i oslobađanja na cijeloj planeti za sve koji znaju, umiju i hoće da stvaraju siguran, bogat i za sve radostan život na zajedničkoj prirodnoj postojbini planeti Zemlji? Zapošljavanje prema sposobnostima sa radnim mjestom u svojoj kući i prodajom svog intelektualnog proizvoda na svjetskom tržištu sve više postaje stvarnost koja ruši granice "malih" i "velikih" kao prevaziđenu istorijsku etapu na putu oslobađanja čovječanstva.
Obzirom da su velike i moćne zajednice krenule putevima hegemonije za koje koriste grube metode, u njima ostaje manje slobodne energije i resursa za druge puteve, što onda može biti šansa malih da odbrane svoju poziciju i možda svoje nedostatke pretvore u prednosti, kao što se nebrojeno mnogo puta dešavalo u prošlosti. Zato je holistički pristup zdravlju možda jedinstvena šansa malih i nerazvijenih da se odbrane, opstanu, ojačaju i preuzmu inicijativu u najvažnijoj oblasti, koja, pored blagodeti popravljanja stanja zdravlja cijele populacije, može imati i značajne ekonomske učinke, između ostalog i kroz smanjenje troškova za sve skuplju standardnu zdravstvenu zaštitu, zapošljavanje značajnog broja ljudi kroz novu koncepciju holističke zdravstvene zaštite, što bi neminovno preraslo u izvoz usluga, jačajući neke privredne grane kao što je turizam i sve ono što se naslanja na turizam. Savremeni primjer za to je Indija, koja, uz sačuvanu i osavremenjenu duhovno-zdravstvenu tradiciju i otvorenost ka drugim kulturama, postaje sve popularnija, sve uticajnija i sve jača na polju zdravlja, pogotovu onog koje se danas vidi kao holističko. Svoju tradicionalnu medicinu - ajurvedu, i tradicionalni metod samorazvoja - jogu, Indija je podigla na nivo univerzitetskih disciplina, ali je isti status dala i dsciplinama uvezenim sa Zapada - zapadnoj medicini i homeopatiji, tako da je Indija već preuzela svjetski primat u razvoju, primjeni i širenju homeopatije.

Iz knjige "Novi put do zdravlja", ADVAITA, 2004.